Tišina – sjećanja na tihi retreat u Puriju

Thumbnail

“Neka te tišina odvede u srž života.” - Rumi

U svojim užurbanim životima rijetko kad iskusimo pravu tišinu. Buka suvremenog svijeta stalno zagađuje naš unutarnji prostor, okruženi smo tolikim izvanjskim čimbenicima koji se bore za našu pozornost. Ponekad, čak i dok radimo sadhanu, dok radimo kriyu, naš um već juri nekamo drugamo. Ali zbog te navike „žurenja“ nekamo, vrlo popularne u našem modernom svijetu, bivamo odsječeni od naše duše i nekako putem izgubimo sami sebe. Zato je vrlo važno ponekad zaustaviti tu unutarnju trku, ostaviti sve i ponovno pronaći sebe – u tišini.

U studenom prošle godine, u vrijeme završetka svetog mjeseca Kartika, imala sam blaženu priliku sudjelovati u tihom retreatu s Gurujijem u Puriju. Kako sam cijelu godinu mnogo radila, nekoliko dana u tišini i produbljivanje moje duhovne prakse pod Gurudevovim vodstvom bilo je nešto za čim je moja duša istinski čeznula. Ali, kao što to obično biva, nisam imala pojma koliko duboko i lijepo može biti to iskustvo. A pošto je ono tako duboko dirnulo moje srce, željela sam s vama podijeliti ponešto o tome kako je biti u tihom retreatu s Gurujijem. Iskreno, to je nešto što bi svaki kriya jogin trebao doživjeti barem jednom u životu.

Prvo: što je tišina?

To je pitanje koje je Gurudev postavi svakome od nas na samom početku retreata. Čuli smo mnogo odgovora. A kad smo mi završili, Guruji je rekao:

“Lijepo je to što ste rekli o tišini. Divne riječi. Ali zamolit ću vas da zaboravite sve to. Možete li? Jer, vidite, ako se budete držali toga što ste upravo rekli, nećete nikamo stići.”

Ono što mi obično podrazumijevamo pod riječju „tišina“ je izvanjska tišina. Ali zaboravljamo njegovati unutarnju tišinu. Čak i ako odete na najtiše mjesto na svijetu, a ne učinite svjestan napor da svoju buku stišate uz pomoć jape i samoanalize, umjesto prave tišine doživjet ćete samo opuštanje – u najboljem slučaju. U najgorem, bit ćete frustrirani jer će vaš um stalno pokušavati ispuniti prazninu izvanjske tišine bezbrojnim mislima, željama i očekivanjima. Istinska tišina nema veze s nedostatkom zvuka. Za jogina, istinska tišina znači uranjanje u mirne vode duše, izvan misli i osjećaja, netaknute promjenjivim valovima uma.

A onda nam je Guruji pričao o velikoj tišini.

„Sebstvo je samo po sebi ocean mirnoće. To je razlog zašto, kad pogledate svece, kad dođu to točke spoznaje, zapravo, ta se spoznaja naziva buđenjem velike tišine. Velika tišina znači da možete biti u svijetu, usred New Yorka na primjer, i raditi bilo što, ali u sebi biti mirni. Ništa vas ne može pomaknuti. Za razliku od toga, kad vam je um „u akciji“ puni ste očekivanja, želja. I postajete njihov rob.“

„Sveci, njihov um, oni mogu raditi bilo što, ali nema vezanosti. Za to vrijeme, kad vi nešto radite, kad vam je um aktivan, što se događa? Vi se vezujete. Vaš um se veže za ono što radite. Zbog toga svijet postaje vaša stvarnost. Um sveca vezan je za Boga. Zato oni mogu raditi bilo što, a ništa ih ne dotiče. To je stanje velike tišine. Kad um uđe u stanje mirnoće.“

I tako je počeo tihi retreat.

Za vrijeme retreata nismo smjeli koristiti mobitele, laptope, pa čak ni knjige – organizatori su nam sve to oduzeli. Ostao si sam sa svojom japa malom i svojim umom. Ali svrha je bila da postanemo svjesniji nečega – ili nekoga: Velikog Promatrača. Onoga koji živi u tišini i promatra čak i sam um.

Dan smo započinjali [Babaji] Surya Namaskarom i Atma Kriya Yogom na plaži, kratko nakon svitanja. Tada bismo, poslije doručka, odlazili ili u japa šetnju obalama Indijskog oceana, ili u tihi posjet nekome od svetih mjesta u blizini.

Čak su i obroci bili posebni budući je Guruji želio da jedemo vezanih očiju. Također nas je uputio da svu hranu smiješamo zajedno dok jedemo kako ne bismo udovoljavali osjetilima ni na koji način, te da prakticiramo nezainteresiranost. Jer kad prestanemo hraniti um izvanjskim iskustvima, jedino tada nešto dublje ima priliku izroniti na površinu naše svijesti.

Ali pravi unutarnji posao počinjao je nakon ručka, kad bismo četiri sata sjedili u potpunoj tišini (čak nismo niti odlazili na plažu, jer je to „prevelika zabava za um“, kako je rekao Guruji), radili japu i promatrali um.

Kako sam doživjela tihi retreat?

Mislim da je svatko barem jednom u životu doživio nešto tako duboko i lijepo da se gotovo bojimo pokušati to izraziti riječima, kako naš um ne bi to upropastio i umanjio svetost tog iskustva. Za mene je ovo bilo jedno od takvih iskustava. Reći ću vam jednu stvar: prije retreata moj um je znao da mi je to doista potrebno. Ali dok nisam zaista došla tamo nisam imala pojma koliko je moja duša zapravo čeznula za tim. Uz um zauzet svakodnevicom, kako sam i mogla čuti taj tihi zov duše?

Kad doživite pet dana potpune tišine, dotaknete nešto tako duboko u sebi da vam se prioriteti neizostavno mijenjaju. Odjednom shvatite da ste previše obraćali pažnju i uzbuđivali se oko stvari koje su toliko nevrijedne toga da ih um automatski pušta iz svog stiska. Jednostavno se osjećate toliko slobodnijim – i toliko više voljnima da uronite dublje u svoju sadhanu i poklonite joj mnogo više pažnje, vremena i ljubavi. Jer ste shvatili kakvo je to blago.

Ali iskustvo koje me je najviše dirnulo bila je potpuna tama.

Posljednjeg dana tišine, za vrijeme retreata, trebali smo provesti cijeli dan u tami, vezanih očiju, kao i u potpunoj tišini. Iako to nekima možda zvuči malo zastrašujuće, kažem vam, za mene je to bilo vjerojatno najljepše i najdublje iskustvo u cijelom retreatu. Kasnije sam i od drugih čula slična iskustva. Prije ulaska u tamu Guruji nam je objasnio da kada smo u potpunoj tami, um biva prisiljen vratiti se u samu svoju srž, svoj korijen, te si počinje postavljati sljedeća četiri životna pitanja: „Tko sam ja? Što radim ovdje? Odakle dolazim? Kamo idem?“ Počinje se raspitivati o samom Promatraču, i ponovno se povezuje s našim višim sebstvom.

Zanimljivo, Guruji nam je također rekao da kad meditiramo u potpunoj tami, bez da zaspimo, u našim se tijelima i umovima događaju neki duboki iscjeljujući procesi. Imala sam priliku uvjeriti se iz prve ruke. Pošto sam cijelo vrijeme bila bolesna, nisam baš bila zadovoljna svojom tišinom jer sam stalno kašljala. Ali za vrijeme tog dana u tami moj kašalj se lagano smanjivao i smanjivao, i zapravo sam osjećala mnogo veću lakoću u grlu, kao da je fizičko iscjeljenje išlo brže. Već samo to iskustvo je za mene bilo toliko impresivno da sam zaista pomislila: „Koliko bi naši svakodnevni životi bili lakši kada bismo samo s vremena na vrijeme uložili mali napor, isključili sve, i jednostavno…

...bili u tišini.“

Nakon dana provedenog u tami, naših pet dana tišine bližilo se kraju. Posljednju večer proveli smo u tišini na plaži pored logorske vatre. Nakon što smo prekinuli tišinu, gledajući mjesec, napravili smo kratki OM Chanting pored vatre. Nakon tih pet dana u tišini, doživjeti OM Chanting, praćen glasnim šumom oceanskih valova, bilo je tako lijepo i umirujuće iskustvo. Ispunjeno i potpuno.

Nakon što smo prekinuli tišinu, Guruji je proveo večer s nama i potaknuo nas da podijelimo neka svoja iskustva. Bilo je lijepo čuti kako je svatko tišinu doživio drugačije i otkrio svoje vlastito blago skriveno u njoj. Guruji se tiho smiješio slušajući nas. A tada nas je blago podsjetio da je pet dana tišine samo prvi korak do doživljaja one velike tišine unutar nas.

Ali ako to doista želimo, moramo redovito prakticirati tišinu.

Svi smo mi svakoga dana vrlo zauzeti. Ali, kako je Guruji rekao, makar samo pet minuta tišine dnevno može imati veliki utjecaj, ako se prakticira svim srcem.

Ovaj tihi retreat bio je doista jedno od najdubljih iskustava u mom životu. Mogu samo iskreno poželjeti da se i vama ukaže takva prilika – i da je iskoristite.


Blog »