Oprost

Thumbnail

Nedavno sam objašnjavala svom šestogodišnjaku što znaci oprost. Njegov mlađi brat, trogodišnjak, bio je nestašan više nego obično, što je u starijem izazvalo ljutnju. Radi se o interesantnom procesu kroz koji je svatko prošao.

Od tog dana sam objašnjavala obojici sinova važnost oprosta, kako moramo biti umjereni, smireni i kontrolirati se.

Razgovarali smo o tome da je zapravo prilično strašno biti ljut na nekog. Samo uzmite u obzir utjecaj ljutnje na našu fiziologiju. Nadbubrežna žlijezda biva aktivirana u pravcu borbe ili bijega i dolazi do lučenja adrenalina i kortizola, hormona stresa, direktno u naš krvotok; potom reagira mozak koji preusmjerava krv iz unutarnjih organa prema mišićima koji postaju napeti; otkucaji srca, krvni tlak, disanje i tjelesna temperatura se povećavaju; pažnja se sužava i usmjerava se na metu koja je uzrokovala ljutnju. I to nikako nije lijep osjećaj.

U Bhagavad Giti, Krishna kaže da kada se osoba razljuti, gubi inteligenciju i ne može pravilno razlučivati o situaciji niti je sposobna ocijeniti što je ispravno a što pogrešno. Izgubiti jasnoću u situaciji je veoma opasno i uzrokuje zastoj u razvoju duše.

Tako sam svoje sinove pitala koji su osjećaji ugodni i lijepi? Obojica su se složili da je ljubav najbolji osjećaj. U suštini, oprostiti znači zamijeniti ljutnju ljubavlju. I to je doista vrlo jednostavno. Oprost je iznimno lak, ali ga mi nalazimo jako teškim. I sad dolazimo do uma.

Kada ne opraštamo, um misli da je u pravu i da ima stvari pod kontrolom, jer ljutnja i popratni osjećaji kao zamjeranje i ozlojeđenost nam daju iluzorni osjećaj moći i nadzora nad situacijom. Međutim, ova budistička mudrost nam daje uvid u istinsku stvarnost situacije:

“Držati se ljutnje je kao da držimo žeravicu s namjerom da ju bacimo na nekog drugog; no na taj način mi smo ti koji bivamo opečeni.”

Oprost je imperativ, jer kad opraštamo osjećamo se slobodni i ne nosimo više opterećenje i težinu; no oprostiti znači također i zaboraviti.

Na satsangu o oprostu Paramahamsa Vishwananda je govorio da oprost bez zaborava nije oprost. Potom je objasnio da će se zlovolja koju nosimo unutar sebe uvijek vratiti u našem umu. Kada ne opraštamo zbog povrede koja nam je nanesena ili smo mi možda nekog povrijedili, stvaramo karmu s tom osobom. Zato je najbolje oprostiti i ići naprijed; inače se stvara neka vrsta duga prema tim osobama, a to znači da ćemo se morati vratiti u narednom životu kako bismo razriješili tu situaciju.

Oprost reducira karmičke efekte i najbolji način oprosta je usmjeriti ga prema dotičnoj osobi.

Jednom kad je povjerenje iznevjereno, uvijek će ostati taj ožiljak, mrlja ili duboki osjećaj težine dokle god osoba cijelim srcem ne oprosti. Na žalost um ima tu morbidnu tendenciju prema negativnosti i uvijek će davati razloge zašto ne oprostiti, držeći se svojih razloga zašto zadržati tu povredu, bol, ljutnju, iluzornu moć koju imamo nad tom osobom. Možemo misliti kako je druga osoba u krivu i nije vrijedna oprosta, no u stvarnosti ova budalasta misao je plod uma, koji nas zadržava i uskraćuje nam istinsku radost. Jednom kada se povežemo sa srcem znat ćemo s potpunom sigurnošću da je oprost jedini način da se ide naprijed; inače će se situacija opet ponoviti.

Kada se radi o oprostu, on započinje s nama samima. Ako smo nekoga povrijedili riječima ili mislima najprije moramo sebi oprostiti. Pokajanje je prvi korak prema oprostu. Nadalje će biti lakše oprostiti sebi i tražiti oprost od drugog.

Na jednom drugom satsangu Paramahamsa Vishwananda je objašnjavao da prije nego oprostimo drugom moramo oprostiti sebi. To znači oprostiti sebi na odigranoj ulozi i osobnoj negativnosti, a nakon toga će biti vrlo lako oprostiti drugome. Potom je zaključio da smo mi ti koji uzrokujemo vlastitu bijedu, i doista nitko nam ne može nauditi na način na koji mislimo da može. Sami moramo zaključiti tu priču i razriješiti vlastite osjećaje. Oprost će se onda dogoditi sam od sebe i potpuno prirodno.


Blog »