Nek vam sadhana bude dom

Thumbnail

Rijeka je bila hladna i bistra, nabujala od otopljenog snijega u proljeće. Sunce je zalazilo za horizont, u borbi za duže dane. Bacalo je svoj ružičasti, narančasti i crveni sjaj preko riječne obale i posljednjih ostataka snijega. Stopala su mi potonula u riječni pijesak brzo prolazeći od hladnoće preko ubadajuće boli do utrnulosti od hladnoće sve do gležnjeva. Ruka mi je posegnula u japa vrećicu, prelazeći prstima preko zrnaca sa svakim dahom. Vjetar je plesao kroz viseći baldahin starog zimzelena. Iza mene, smijeh i glasovi mojih prijatelja oko logorske vatre nestajali su u pozadini.

Nisam mogao zatvoriti oči. Nisam se mogao pomaknuti. Bio sam izgubljen, očaran plešućim skladom koji postoji samo na ovakvim mjestima, na riječnim obalama, duboko u planinama, miljama i miljama daleko od najbliže ceste. Ima nešto čisto u kraju koji nikad nije vidio motor. Dah je dolazio i odlazio, noseći sa sobom mantru. Dolazio je i odlazio, a ja sam se svaki put malo dublje izgubio u njemu. Dolazio je i odlazio i mogao sam se zakleti da je i vjetar mantrao s njim.

 

OM Namo Narayanaya

 

OM Namo Narayanaya

 

OM Namo Narayanaya

 

Svaki dah je nosio osjećaj mira, nade, vjere, kakve nikad prije nisam znao. Činilo se da ništa drugo ne postoji. Samo mantra.

Primio sam Atma Kriya Yogu nekoliko dana prije toga. Prvi put u životu čuo sam za mantru, disanje i meditaciju. I stajao sam na obali te rijeke, stopala koja više nisam osjećao uronjenih u pijesak i rijeku. Bio je to najbliže osjećaju smirenosti što sam ikad osjetio. Najbliže miru koji sam ikad osjetio.

Sve dok se nisu začuli njihovi glasovi koji su me dozivali, lomeći tišinu. Bilo je to baš poput lomljenja. Cijepanje. Potpuno uništenje tišine kako to samo može četvero dvadeset-i-nešto-godišnjaka u prvim satima tame. I odjednom me hladni povjetarac ostavio naježenog, a voda me ledila do kosti. I buka. Buka se vratila poput poplave, bacajući me natrag u neprekidno čegrtanje moga uma. Udahnuo sam duboko, s čežnjom pogledao u sve tamniji pejzaž i vratio se natrag u logor.

To prvo iskustvo s japa kriyom me „upecalo“. Pokazalo mi je nešto za što nikad nisam mislio da je moguće postići. Postalo je moj najbolji prijatelj i pomagač. Japa je slavila sa mnom. Bila je tu da me nosi i gura kroz najtamnije trenutke. Pa čak i u dane kad nisam znao kako da je volim, japa je i dalje bila tu, plešući na mom jeziku, čekajući da i ja nju zavolim.

Svi imamo svoju varijaciju ove priče. Svi imamo svoje iskustvo i tehniku koja nas nosi kroz život. Za mene je to japa kriya. Za vas je to možda nešto drugo. Što god to bilo, nađite svoju priču, nađite svoju tehniku. Ali učinite je svojom. Budite njen vlasnik. Jer kroz sadhanu razvijate i doživljavate svoj odnos s Bogom. Sadhanom ostvarujete vlasništvo nad svojim odnosom s Bogom, govoreći Mu da On vama pripada jednako kao što i vi pripadate Njemu.

Neka vas nosi kroz ovaj svijet. Neka vas vaša iskustva nadahnjuju. Neka vaš um bude nadahnut da postane božanski. Neka sadhana bude vaše mjesto slavlja i vaše utočište. Nek vam ona bude dom.


Blog »