Milost Učitelja i Atma Kriya u teškim vremenima

Thumbnail

Kada mislimo na jogine, mislimo na ljude koji sjede ušuškani i skriveni u zabačenim pećinama ili oronulim samostanima. U stanju su provesti sate i sate u meditaciji, provodeći razna trapljenja. Ipak, poprilično sam siguran da sam proveo sat vremena razgovarajući sa ženom - joginom - koja ne živi u pećini ili prastarom samostanu. Ona možda provodi sate unutar ashrama, našeg ashrama, ali ipak živi i radi u svijetu.

U jesen 2015. L. se skotrljala niza stepenice i slomila petu. Mjesecima se borila sa boli, oštećenjem živaca i hernijom diska, te nemogućnošću normalnog kretanja. Njen život odvijao se između odlazaka liječnicima i terapeutima, vježbi i pokušaja da se što bolje nosi s boli, gipsom i štakama.

Ova priča, ipak, nije o ozljedama i boli. Ova je priča o kriya jogini. Ova je priča o tome kako je žena koja tvrdi da nije "super-žena" ni u kojem smislu, pronašla Milost, disciplinu i vjeru u tom iskustvu, prakticirajući Atma Kriyu.

Primila je Atma Kriyu davne 2010. i od tada je prakticira svaki dan. No nakon nezgode je morala izgraditi svoju praksu iz početka kako bi prilagodila vježbe sebi, svom ogromnom gipsu i pripadajućim simptomima koji su uvelike otežavali da bude duže vremena u jednom položaju. Čak i sa svim ovim preprekama - nikad nije preskočila niti jedan dan. Čak i ako se radilo o samo jednom krugu glavne kriye.

Počela je prilagodbu vježbi sa japom, fokusirajući energiju na stopalo, ali ostanak u jednom položaju dugo vremena nije bio moguć zbog boli i opće nelagode. Eksperimentirala je s jastucima, tražeći bilo koji način koji bi joj dozvolio barem malo ugode i mira da "odradi" japu.

"Bilo je zaista praktično. Pronašla bih rješenje za sjedenje i tada bih započela“ rekla je. "Započela bih japu ležeći. Bilo je zaista praktično; stavila bih jastuke ispod nogu..., a čak i sada izvodim japu u ovom položaju... Mogu opustiti cijelo tijelo, mogu se zaista koncentrirati na Njega, na Boga."

Polako je napredovala. Počela bi sa japom i glavnom kriyom, dodajući Trinity i pranayamu kad god bi mogla. Polako, s vremenom, počela je osjećati poboljšanja u cijelom tijelu. Bol se ublažila, stišala i tada je mogla sjediti duže vremena. Naučila je opustiti tijelo dovoljno dugo da bude u japi, da bude u Bogu. Atma Kriya je postala dio njene terapije jednako kao i odlasci liječnicima na fizikalnu terapiju.

Prije nezgode su joj asane i mudre Atma Kriye bile velika potpora. Nakon nezgode, njeno tijelo nije moglo ući u položaj, nije se mogla saginjati, micati niti normalno disati. I to je bio trenutak kad mi je rekla da je "sve počelo s molitvom".

Sjedeći pred svojim oltarom, plačući, molila je: "Asane su mi pomogle prije nezgode. Molim te ukloni ovu bol tako da ih opet mogu raditi!"

Pripremila se koristeći prostirku debljine jednog centimetra i jastuke da potpomognu njen naum. I svakim danom je pokušavala, činila mali napredak, dolazila bliže svome cilju. Ma koliko spor, napredak je ipak napredak.

„Bio je to put ispunjen mnoštvom uspona i padova, suza, boli i očajanja, ali uvijek sam bila sigurna da ću jednoga dana biti bez boli i ostalih simptoma. I upalilo je!"

Mjeseci su prolazili ona je, napokon, uspjela dotaknuti zglob radeći Maha-mudru. Kad je shvatila što je učinila, rasplakala se. Znala je da su Učitelji uslišili njene molitve, da su uz nju, da su bili s njom cijelo vrijeme.

„To je ono što dobivamo Atma Kriyom. Učitelji su uvijek s nama i uz nas."

Cijeli proces njenog oporavka trajao je godinama. Bio je spor i naporan, ali pun milosti. Kada L. govori o ovom procesu, govori o ozljedi bez emocija, kao da je to bilo nešto što se samo usput dogodilo. Ali kada govori o Učiteljima, o svojoj praksi kriye, o Njihovoj ljubavi prema njoj, oči joj zasuze od sreće, preplavljena je ljubavlju kojom su je Učitelji nosili. Danas gotovo da i nema simptoma nezgode koja joj se dogodila. Učitelji su uslišili tu molitvu.

Tijekom razgovora, L. je stalno spominjala Učitelje. Govorila je o milosti kojom su je obasipali i kako su uvijek bili uz nju. Podsjetila me da su Učitelji uvijek uz nas, bez obzira u kojoj se situaciji nalazili. To ne mora biti neka nesreća, to može biti bilo što, ali je također naglasila da se i sami moramo potruditi.

Možda je upravo to lekcija. Ništa nije nemoguće ukoliko si voljan ustati i učiniti što je potrebno, uz vjeru u božansko, vjeru da su Bog i Učitelji s tobom, da te drže za ruku pri svakom koraku.

"Kad se zaista potrudiš, zaista i možeš preokrenuti svoju situaciju. Ali moraš uložiti svoj napor, i On će ti donijeti promjenu."

L. opisuje svoju praksu Atma Kriye kao nešto neophodno. Budi se svaki dan sa željom da bude s Bogom u svom prakticiranju kriye. To je takva želja i potreba da cijeli svoj dan planira oko kriye. Kriya dolazi na prvo mjesto, pa tek onda sve ostalo.

"Ovo je moje vrijeme s Bogom. Moje ugodno vrijeme s Bogom."

Posljednje pitanje koje sam joj postavio bilo je što bi ona željela da čitatelji ponesu iz ove priče. Odgovorila je:

"Milost. Milošću božjom sve je moguće!"

Dodala je da mi sami sebe ograničavamo svojim umom, svojim mislima. Da je važno da vidimo potencijal onoga što možemo učiniti za sebe. Cijeli dan je drugačiji ako ga započneš kriyom. Jako je važno da imaš nešto čime možeš pomoći sam sebi. Nešto što možeš činiti svaki dan.

"Kroz svaki izazov možemo proći uz pomoć Atma Kriye...Tu je toliko Milosti. Moramo to iskoristiti."

Kroz Atma Kriyu L. je pobijedila izazove. Mi možemo također, ma koliko oni teški bili.

Kada razmišljam o joginima, razmišljam o ženama kao što je L. O onima koji su pobijedili izazove, ne zbog onoga što su oni učinili, već zbog vjere u milost učitelja, u milost božansku. Mislim na one koji nisu ustuknuli pred izazovom, već se suočili s njim, znajući da je to bitka u kojoj se nikada neće boriti sami.


Blog »