Haha, prihvaćanje

Thumbnail

Ljudi misle da biti na duhovnom putu znači biti radostan i gledati sve samo s pozitivne strane. Duhovni put je zapravo otkrivanje i doživljavanje sebe. Uza sve lijepe stvari, unutar nas postoje također i oni tamni dijelovi koje previđamo ili ignoriramo. Na tom putovanju sve izlazi na vidjelo, jer mi smo cjelina sačinjena od svih tih stvari. Sviđali se nama ti tamni dijelovi ili ne, oni postoje.

S vremenom, naučila sam da ne moram voljeti te dijelove, ali da moram priznati da postoje. Ponekad se uhvatim kako polovicu svoga vremena ulažem veliku energiju u negiranje njihovog postojanja. Zbog toga, kada mi netko ukaže na neki dio koji mi se ne sviđa, to me zaboli; zato što si nisam uzela vremena da priznam njegovo postojanje.

Ne možemo kontrolirati što ljudi misle o nama i, zasigurno, ne možemo ih spriječiti da govore riječi koje nam se ne sviđaju. No možemo učiniti promjenu unutar sebe.

Ono što ću sada reći može zvučati kao lagan korak, ali za mene je bio najveći izazov na svijetu - prihvatiti sebe samu onakvom kakva jesam. Kada vidimo one neželjene dijelove u sebi i jednostavno ih prihvatimo, možemo se pomiriti sa svojim postojanjem. Pokušavati dokazati da smo nešto drugo, a ne ono što stvarno jesmo, ne samo da je iscrpljujuće, nego time također prešutno Bogu govorimo da je učinio grešku u svom stvaranju. Nije lako, ali svi moramo na kraju doći do tog koraka prihvaćanja.

Ne znam kako je to biti u potpunom blaženstvu. Ali zahvaljujući mojoj duhovnoj praksi znam kako izgleda mir, kada mi je um smiren i srce otvoreno. Upravo ti trenuci mi daju siguran prostor kojeg trebam da bih se suočila sa svojim „tamnim“ dijelovima i pomirila se s njima.

Ja sam ona koja jesam i moram naučiti kakva sam osoba prije nego ljudima kažem jesu li u pravu ili ne. Jednostavno trebam prihvaćati sebe, dan po dan, korak po korak, vježbu po vježbu. Naposlijetku, ipak se to zove duhovni put, a ne duhovni cilj.


Blog »